nedjelja, kolovoz 29, 2010
U centar me otpratio Alan koji je tu večer bio i moj «čuvar» i koji je u uvodnom dijelu rekao nekoliko riječi o meni. Kada sam vidjela dvoranu punu ljudi i kada sam saznala da ih je nekolicina prijavljena na Internet stranici, nervoza se vratila. No međutim čim sam sjela u fotelju u kojoj je Margaret kanalizirala Maitreyu, moja nervoza se stišala i znala sam da se samo moram prepustiti i da će sve biti u redu. Nakon što je Alan nakon uvodnog govora rekao kako mu počinje zvoniti u ušima, što je bio znak prisustva visokih energija, znala sam da se više ne moram bojati nego samo prepustiti. I tako je i bilo. Nada je preuzela riječ. Govorila je o strahovima, o sebi, Nižem Ja i na kraju odgovarala na pitanja iz publike. Cijelo kanaliziranje trajalo je otprilike sat i pol što je bio veliki uspjeh za mene kao početnika. Na moje veliko oduševljenje, reakcije ljudi su bile vrlo pozitivne i svi su osjetili Nadinu ljubav i energiju. Svi su se radovali idućem kanaliziranju i molili su da bude što prije.
No nažalost to se nije obistinilo jer sam se morala vratiti u Hrvatsku. Nakon mog povratka ponovno sam se vratila u kolotečinu posla i stresa. Energija koja mi je ostajala nakon obavljanog posla nije bila dostatna za kanaliziranje a i na sam spomen mogućnosti da kanaliziram prijateljima, vratio bi se onaj strah i moje Niže bi pronašlo stotinu razloga zašto to ne učiniti.
U veljači ove godine ja sam dala otkaz u poduzeću u kojem sam radila 15 godina i u svibnju se definitivno počela baviti terapeutskim radom. U zakucima moje svijesti stalno mi je bilo na umu da jednoga dana ponovno moram početi kanalizirati na način na koji sam prethodno opisala, bez obzira na to što se i sav moj rad, razgovori, regresije i meditacijske grupe bazirale na kanaliziranim porukama, no trebalo se potpuno prepustiti i dati riječ Nadi i Majstorima. Nekako sam duboko osjećala da se u tu avanturu neću moći upustiti sama i zamolila sam svemir za pomoć.
I svemir je poslao svoga izaslanika. Nekoliko dana nakon molbe, dobivam mail u kojem me ženska osoba pita da li radim isto tako i trans kanaliziranje/intuitivno savjetovanje jedan na jedan. Naravno da mi je odmah bilo jasno da je ovo odgovor na pomoć koju sam tražila. Odmah sam odgovorila da može i odlučila da to bude moje ponovno otvaranje prema kanaliziranju, pogotovo zato što me i za tjedan dana čekalo 6-dana intenzivnog rada s klijentom iz Slovenije za kojeg su isto tako bila predviđena dva direktna kanaliziranje. I tako je došla Maja, predivna duša i osnivačica Magic Wooda ( www.magic-wood.com ) s kojom sam odmah pronašla mnogo zajedničkih crta i tema. One nervoze od prije dvije godine nije uopće bilo i sve što sam osjećala u srcu jest da ćemo svi jako dobro zabaviti. Već nakon nekoliko sekundi nakon što sam se opustila, energija « Grupe» kako su se predstavili, počela je govoriti kroz moja usta.
Iznenadila sam se nevjerojatnoj brzini kojom su ušli u moje tijelo i na početku sam pratila ton, tijek i temu razgovora no na kraju kada su završili, shvatila sam da sam više od pola tema zaboravila. Maja mi je dala svoj feedback s obzirom da i ona radi svjesno kanaliziranje i obje smo zaključile kako je napredak u odnosu na 2008. godinu izuzetan.
No međutim kao i svaki terapeutski rad i rad s višim energijama, kao posljedicu ima izniman umor, bol u vratu i poteškoće sa spavanjem. Energija koja se kanalizira napuni energetsko tijelo no iscrpi fizičko. Iscrpljenost također ovisi i o stanju klijenta, jer energija Majstora čisti i otvara energetsko i fizičko tijelo osobe a što se opet manifestira u tijelu terapeuta. Također terapeut može imati i proljev i emocionalne ispade kao što su tuga i ljutnja i sl., što je opet neizražena energija klijenta.
Drago mi je da sam se suočila s još jednim svojim strahom i krenula putem kojim trebam kročiti u ovome životu a to je pomoći ljudima da uz pomoć energija Majstora, pronađu svoj put.
petak, kolovoz 27, 2010
2003. godine na svom drugom nivou iz tečaja Metafizike u Australiji, dobila sam poruku od svoje učiteljice Margaret McElroy, da ću jednoga dana kanalizirati Uzašlog Majstora Gospu Nadu ( u duhovnim krugovima poznatu kao Lady Nada ). U to vrijeme sam bila zaokupirana drugim problemima, tako da sam tu poruku čula ali ne mogu reći da sam bila ushićena radi toga. Znala sam da mi predstoji još mnogo rada na uklanjanju svih onih strahova i blokada koje sam nosila u svojoj podsvijesti, jer da bismo mogli kanalizirati tako visoke energije, moramo svoju energiju podići na barem približno istu razinu Majstorske, kako bismo im omogućili doticaj s našom energijom i našim tijelom. Mnogi misle kako Majstori svoju energiju mogu spustiti u bilo čije tijelo i kako su neki kao Maitreya čak i viđeni kako šetaju ulicama Londona. Nažalost to je netočno, jer je frekvencija energija koju imaju Majstori toliko visoka da bi spalila živčani splet svake osobe koji nije dostigla dovoljno visok nivo. Isto tako oni kažu da za njih nema smisla da se ponovno rađaju u ljudskom tijelu jer bi time ponovno morali spustiti razinu svoje vibracije na onu koja može djelovati i funkcionirati u fizičkom, a zašto bi to učinili ako imaju nas, svoje kanale.
I tako sam ja na neki način kako su godine prolazile i zaboravila da me se zapravo priprema na tu ulogu. Jednoga dana u ljeti 2007. godine tijekom posjeta Margaret i Alana ( njenog supruga ) Hrvatskoj i okolnim zemljama, Margaret mi je saopćila kako je dobila zadatak od Maitreye da me nauči kanalizirati. Bila sam prestrašena, ushićena, zbunjena…znala sam da je to zapravo samo potvrda da sam dosegla nivo kada mogu direktno raditi s Majstorima i da sav moj trud, pakao kroz koji sam prolazila nije bio uzaludan. Nagrada je stajala predamnom. I tako smo Margaret i ja tijekom svakog našeg zajedničkog slobodnog vremena, radile na «propuštanju» Nadine energije u moje tijelo. To isto tako nije bio lak zadatak. Kao prvo i njima je potreban period učenja, prilagođavanja, promatranja moga tijela i njegovog funkcioniranja. Mi svi uvijek mislimo kako s obzirom da se radi o Uzašlim Majstorima, oni znaju sve…no međutim ne znaju ( sve zna samo Kreator, Bog, Stvoritelj ). S druge strane i moja nervoza i strah od toga da li ja to mogu i da li sam uopće toga vrijedna, su na jedan način blokirali energetski protok i otežavali Nadino prilagođavanje. No međutim, nakon nekoliko dana treninga, Margaret je bila zadovoljna i ja sam se službeno mogla nazvati kanalom Gospe Nade.
Tu bih još voljela reći par riječi o vrstama kanaliziranja. Postoji duboko trans kanaliziranje i polusvjesno trans kanaliziranje. U dubokom transu kanal uopće nije prisutan u tijelu i ne zna što je rečeno i što se događa za vrijeme kanaliziranja. Možemo reći da se kanal doslovce osjeća kao kad spava. Takav kanal je Margaret. U polusvjesnom transu, osoba koja kanalizira je donekle svjesna i čuje ono o čemu se govori. To opet ovisi koliko se osoba opusti i voljna je predati kontrolu.
Ja osobno za sada radim polusvjesno kanaliziranje…no i to je s razlogom. Naime kada osoba kanalizira u dubokom transu, postoji opasnost da bi zbog nekog jačeg zvuka, udarca ili nečega što bi moglo uzdrmati energiju Majstora, došlo do «pucanja veze». U tom slučaju se Majstor povlači a osoba koja kanalizira se vraća u tijelo i pri tome može doći do neželjenih fizičkih posljedica. U tom slučaju je uvijek bitno da s osobom koja kanalizira bude netko tko je isto tako upućen što u tome trenutku učiniti. To se može usporediti s naglim buđenjem, kada vas netko usred sna naglo i agresivno probudi, s time da su kod kanaliziranja posljedice mnogo snažnije. Naravno to se događa vrlo vrlo rijetko i stoga je bitno da prostorija u kojoj se kanalizira bude na tihom i mirnom mjestu i da budu isključeni svi aparati koji bi mogli proizvesti zvukove visoke frekvencije.
2008. godine za vrijeme moje 3-mjesečne posjete Seattlu i Maitreyinom centru, ponovno sam dobila zadatak. Morala sam odraditi besplatno kanaliziranje za javnost. Maitreya mi je rekao da će to biti moj diplomski rad. Teži diplomski nisam mogla dobiti :o). I ne samo da sam morala kanalizirati pred grupom ljudi koje sam do tada poznavala, nego se taj događaj prenosio i preko interneta. Taj dan nisam smjela ništa raditi, jer sam morala čuvati svoju energiju. Od ranog jutra imala sam vrtoglavicu, osjećala sam se kao da sam u magli, vrat me bolio ( što su njihova vrata za ulazak i izlazak ), imala sam napadaje nervoze, straha, tjeskobe pa bi došao smiraj i onda bi se opet vratio strah i tako je to trajalo do navečer kada se događaj trebao odviti...nastavlja se.
utorak, kolovoz 24, 2010
Kada se počneš baviti duhovnim radom, tada u tvome životu može postojati samo jedan šef a to je Bog, Božanska energija, Kreator ili kako već zovemo tu predivnu stvaralačku energiju ( ja je osobno volim zvati Kreator ). Tu rečenicu čula sam nebrojeno mnogo puta od mog učitelja Maitreye, tijekom svog školovanja za učitelja metafizike. Nisam tada imala nikakvih problema u prihvaćanju te činjenice i zapravo mi je to bilo čisto nešto normalno.
No da stvari nisu tako jednostavne kako se čini, pokazalo se prije nešto više od dva tjedna kada sam se počela ustajati s vrlo intenzivnim vrtoglavicama zbog kojih nisam mogla funkcionirati barem dva sata. Najprije sam mislila kako su one samo odraz podizanja moje vibracije ( što jest jedan od simptoma ), no međutim kako su se vrtoglavice zaredale dan za danom, tako sam i ja shvatila da to više nije normalna pojava. Ne mogu reći da sam se zbog toga puno zabrinula, no nije baš bilo niti ugodno nositi se s tim. Nije mi palo napamet da su možda te vrtoglavice bile posljedica mog kasno noćnog odlaska u krevet, koji je opet bio posljedica mog intenzivnog surfanja po internetu i traženju korisnih podataka. Također u tom švrljanju koristim i slušalice, ako želim poslušati neku dobru glazbenu stvar ili neki video. Daklem ne samo da sam naprezala oči nego i uši.
Kratko nakon toga trebao je uslijediti godišnji odmor, kako sam ga ja nazivala, na selu u obiteljskoj kući. Moj jedini zadatak bio je hraniti našeg ljubimca Rexa i paziti na mamin povrtnjak i cvijeće, dok su moji roditelji bili na moru. Bila sam pravi kandidat za to, mada sam već u planu imala pripremiti se za predstojeći tečaj iz metafizike. Radovala sam se kako ću u miru, tišini i u potpunoj samoći sigurno odraditi puno stvari, možda završiti svoju englesku web stranicu i još mnogo toga.
I bez obzira na sve učestalije vrtoglavice koje sam u potpunosti zanemarila, zapravo boreći se s njima umjesto da sam spavala, ležala, odmarala…ja sam molila da mi ih se ublaži kako bih mogla nastaviti sa svojim poslom.
No međutim, svemir je ipak htio drugačije.
Već prvi dan nakon što sam došla na selo, počela je kiša. Nije me to baš puno brinulo. Ja sam imala svoj kompjuter ispred sebe i bezbrižno sam odrađivala svoje postavljene ciljeve. No međutim tijekom ranih jutarnjih sati me probudila snažna grmljavina. U tom trenutku sam se sjetila tatinih naputaka i brže bolje isključila glavni prekidač. Nedugo nakon toga čuo se snažan udarac groma u blizini kuće, no ja sam se samo okrenula na drugu stranu i nastavila spavati.
Ujutro me dočekalo veliko iznenađenje. Internet offline, telefon gluh, TV ne radi. Bila sam u panici. A što sad? Cijeli dan sam se pokušavala konektirati, misleći kako sam možda nešto zbrljala u konfiguraciji no međutim Internet nije pokazivao nikakve znakove. Znala sam da ovo nije slučajno, pogotovo zato što okolni susjedi nisu imali ovakvih posljedica kao ja.
Nije mi preostalo ništa drugo nego okrenuti se sebi i uživati u onome što je zapravo i trebao biti moj glavni cilj. ODMOR!
I tako sam tih 6. dana provela u branju gljiva kojih nikada do sada nije bilo toliko kao ove godine, kupanju na Kupi, kuhanju zimnice, šetnji s psom. Navečer bih legla u krevet sva fizički iscrpljena, bolnih nogu i ruku no to je bila ona zdrava bol koja se javljala nakon što probudimo tijelo iz zimskog sna. Moram li reći da su vrtoglavice pomalo jenjavale?!
Budila sam s sa cvrkutom ptica i tonula u san sa cvrčanjem cvrčaka. Moj pas me ujutro čekao pred vratima i pozdravljao veselim skakutanjem i bezuvjetnom ljubavlju.
Zar sam to sve htjela zanemariti radom, za kojeg sam duboko u sebi znala da ću ga imati vremena odraditi i da će se moje Više Ja pobrinuti da sve bude u redu?!
Da, ponekad nas naše Niže Ja tjera, bičuje na još još još a naše Više Ja nam suptilnim znakovima daje do znanja da smo pretjerali ali ga nažalost ponekad ne čujemo. A onda na scenu kreću strože mjere… :o)
utorak, kolovoz 10, 2010
Otkako sam napustila svoj uredski posao i počela raditi za svoje prijatelje" s druge strane zavjese" kako ih ja zovem i za Božansku energiju i time se suočila sa jednim od svojih najvećih strahova, svakim danom se iznenadim kako brzo manifestiram sve ono što mi je potrebno za rad i za moj život. Ljudi, predmeti, pomoć, novac...sve dolazi nevjerojatnom brzinom. Svjesna sam činjenice da se dosada stvari nisu tako brzo odvijale zbog mojih strahova koji su djelovali kao energetski veliki zid i blokada. Strah je tolika prepreka na našem putu. Strahe kreira negativne misli, negativna djelovanja, povlačenje, depresije...i kako onda očekivati da će se išta dobroga slijevati u naš život?!
No ono što sam isto tako naučila jest i da moram paziti na svoje misli i ono što govorim. Jer kako god brzo manifestiram pozitivne situacije, tako isto brzo mogu manifestirati i obrnutu situaciju. Energija slijedi naše misli- to je rečenica koju uvijek imam na umu i koju sam čula nedavno od predivne osobe, genetičara Dr. Bruca H. Liptona ( www.youtube.com/watch?v=ne-I7JTXCbo ).
I stoga suočavajte se sa svojim strahovima, pazite na to što govorite i mislite i očekujte najbolje.
subota, srpanj 24, 2010
U zadnje vrijeme mi se često javljaju osobe u potrazi za nekim nadahnućem, osvještavanjem problema koji je vezan uz novac. Sve su to divne osobe koje imaju svoja poduzeća. Sve te osobe rade posao koji vole ili koji ih je hranio cijeli život. No međutim sve te osobe imaju financijskih poteškoća koje su se pojavile prije godinu do dvije ili još i prije. Naime sve nailaze na problem naplaćivanja dugovanja ili se obično nalaze u situacijama u kojima se od njih očekuje ili podrazumijeva da nešto učine besplatno, što one i čine samo da bi zadržale posao. Na kraju se nađu u velikim egzistencijalnim problemima, kada nemaju niti za hranu a kamoli za nastavak poslovanja. Pitaju me gdje su pogriješili, što ne vide.
Najprije bih krenula od individualne razine. Velikoj većini poznat je film " The Secret" ili kod nas preveden kao " Tajna ". Taj film u sebi sadrži mnogo prekrasnih pozitivnih afirmacija i ukoliko smo pozitivni spram života, imamo vizije i osjećaje o tome tko i što želimo biti i imati, postoji velika mogućnost da će se nešto od toga i ostvariti. No to ipak nije sve.
Bez obzira na tajnu i njenu popularnost, još uvijek na svijetu ima mnogo siromašnih osoba ili osoba kao one koje sam navela u početku ovoga posta. Pa u čemu je onda problem? Postoji više razloga: možda smo odabrali u ovome životu biti siromašni ( s karmičkog stajališta ), možda smo odabrali više cijeniti sebe i svoj rad no međutim voljeti sebe nam isto tako predstavlja veliki izazov i poteškoću. Možda je način našeg rada funkcionirao, no međutim iziskuje promjene kojih se bojimo ili od kojih bježimo. Svaka afirmacija o tome kako želimo zarađivati mnogo novaca pada u vodu ukoliko se već u sljedećoj pojavljuje misao kako je to vjerojatno nemoguće i kako ga nismo zaslužili. Sljedeći puta kada poželite tako nešto, pokušajte promatrati tijek svojih misli i kada se uhvatite u pobijanju prethodne želje, odmah ju preinačite u pozitivnu.
Novac je energija koja mora teći i ako ga zadržavamo ono stagnira.
To je kao da kažete svemiru da imate dovoljno a zapravo nemate. Nije li vam se bezbroj puta dogodilo da kada ste dali od srca ili si priuštili nešto bezobrazno skupa a to vam je donijelo zadovoljstvo ili ispunjenje, taj novac isto tako došao natrag iz potpuno neočekivanog izvora?
Isto tako sam stajališta da svaki naš trud i uložena energija i napor, zaslužuje i razmjenu u obliku novca. Lijepo je dati nešto i besplatno, ako osjećate da druga strana nema a potrebna joj je pomoć. U tom slučaju joj možete na ljubazan način reći da uvijek može izvršiti razmjenu na način na koji ona to može učiniti. Iz vlastitog iskustva znam da se uvijek nađe načina i da nema sretnijeg primatelja kada i on uoči način na koji vam može uzvratiti.
No nemojte da vam to postane praksa u poslu jer ćete se dovesti do situacije kao i osobe koje me mole za pomoć.
Također sam uočila da se više cijeni ono što se plati nego ono što se dobije besplatno. Ponekad taj freeby kako ga popularno zovu englezi, završi negdje na polici i kupi prašinu ili se vi "potrgate" kako biste nekome pomogli savjetom a taj se nikada niti ne potrudi shvatiti vas. Jer se naravno za ništa od toga nije morao potruditi.
S kolektivne strane kao prvo upitajte se da li ste upali u kolektivnu svijest besparice i recesije. To uopće nije teško s obzirom na dnevno bombardiranje negativnim vijestima sa svih strana.
Ukoliko razmišljate "kako se nema" i kako svijet odlazi u propast, također svojoj svijesti govorite kako niti za vas nema spasa. Pa kako onda mislite da ćete se izvuči iz problema u kojima ste se našli?
Istina jest da se svijet nalazi pred ogromnim problemima a pogotovo naša mala država i da je etika i moral spao na niske grane, no međutim pogledajte oko sebe i pokušajte uočiti i dobre strane ovih velikih promjena. Na svjetlo dana izašla su mnoga nedjela, kako na osobnom tako i na kolektivnom nivou.
No umjesto da kukamo nad svojom kletom sudbom, uzmimo stvari u svoje ruke i krenimo od sebe. Svaka promjena kreće od pojedinca i širi se recipročno kao valovi. Ili kako je to lijepo Majka Tereza izrekla: ne čekajte lidere, učinite to sami, od osobe do osobe.
Sva ne-etičnost našeg sustava bazira se i na nama koji dozvoljavamo da se takve stvari događaju. Promijenite vaše stajalište prema novcu, priznanju vlastite vrijednosti, razmjeni.
Kao astrolog na ovu godinu i na one koje nam predstoje, gledam kao veliki blagoslov jer će nam energija planeta pomoći u razrješavanju problema i blokada koje nosimo u sebi a s kojima se nismo do sada suočili. Neće biti lako al zar je ijedna promjena lagana?
Svi smo mi kreatori naše sudbine. Naše misli, naši osjećaji i pogledi kreiraju našu svakodnevicu. Želite li i dalje da netko ili nešto upravlja vašim životom ili ćete preuzeti uzde u svoje ruke?
četvrtak, lipanj 17, 2010
Trenutno prolazim kroz blagi oblik depresije. Moje Niže Ja pronalazi sve trenutne nedostatke i sitnice koje nisam odradila ili završila. Pokušava me sunovratiti u bezdan jadikovke i crnih misli. Pokušava mi nametnuti grižnju savjesti. Umorna sam i znam da me je najlakše zaskočiti u tim trenucima. Borim se pišući ovaj blog.
Terapeutski i iscjeliteljski posao nije lak i nekako sam danas osjetila kako bih trebala pisati o tome. Nažalost ljudi koji se ne bave time, ne znaju kroz što prolazi većina duhovnih terapeuta nakon seanse s klijentom. Ovisno o težini problema ili blokada u životu osobe, posljedice "čišćenja" se mogu kretati od fizičkih kao što su teški proljev, bol u zglobovima, snažan umor kao da nas je pregazio kamion do onih emotivnih kao što su depresija, snažna tuga koja se očituje kroz plač ili velika ljutnja. Sjećam se kako sam jednom prilikom plakala cijeli dan i znala sam da plačem sve ono što moja klijentica tada nije mogla isplakati. Depresija koja ja trenutno osjećam, posljedica je jučerašnje regresije s klijenticom i svega onoga što je ona otpustila kroz meditaciju i rad.
Sigurno se pitate i zbog čega je to tako i zašto se ne mogu zaštititi? Božja zaštita je uvijek prisutna i prije svakog rada te izlaska među ljude ja zatražim zaštitu, no međutim naša svjetlost je magnet za sve one stagnirajuće energije koje se otpuštaju prilikom rada s klijentom. Sve ono što se oslobađa, ulazi u naše energetsko polje jer energija se ne može uništiti ali se može transformirati. Zapravo sebe možemo nazvati transformatorima energija. I tako nakon što usisamo sve ono što više nije za najviše dobro našeg klijenta, slijedi njeno izbacivanje, transformiranje na ne baš tako lijepi način.
Vjerujem da ste se sigurno barem jednom osjećali "prljavo" nakon razgovora s nekom negativnom osobom i da ste se imali potrebu oprati nakon toga. I to je upravo to: vaše svjetlije energetsko polje usisalo je svu prljavštinu iz druge osobe. Jer što je nečija Aura svjetlija to veću tamu privlači, no međutim isto tako ju i jako brzo transformira. Jer tama nije ništa drugo doli nedostatak svjetla.
I zato cijenite vaše terapeute, liječnike, masere...svi oni više- manje osjećaju sve vaše tegobe, negativnosti, emotivna stanja...s kojima se moraju nositi i kada vi odete od njih. Terapeutski rad je vrlo težak i odgovoran posao no nitko od nas to ne bi radio da ne osjeća veliku ljubav prema ljudima i potrebu da se pomogne čovječanstvu.
srijeda, lipanj 9, 2010
Tog dana dogodilo se nešto što me je vratilo u prošlost i događaj koji se zbio kada sam isto tako bila na velikoj prekretnici, kada sam prolazila najtamnije dane svoje duše. U tom trenutku sam znala da je taj okidač podsjetnik na ono što bi se moglo dogoditi uskoro ukoliko ne donesem odluku o odlasku. Ponovno sam proživjela svu agoniju prošlosti, svu bol u duši. Tog trenutka, te iste sekunde zbila se nevjerojatna transformacija u meni, odluka je bila donesena i ja sam uskoro stajala pred svojim šefom moleći ga za ozbiljan sastanak nakon vikenda. U mojim očima on je mogao pročitati tugu ali i ozbiljnost situacije i znao je da se sprema nešto veliko. Nakon odlaska kući plakala sam satima. Znala sam da više nema povratka i da sada konačno otvaram novu stranicu svoga života. Moje Niže Ja pokušalo me uvjeriti da možda ipak nisam trebala učiniti taj korak i da u ponedjeljak još uvijek mogu reći šefu neka zaboravi na sastanak no duboko u sebi ja sam znala da je gotovo.
Taj isti vikend trebalo se suočiti i s roditeljima, pokušati im objasniti zašto sam to učinila i što planiram u svojoj budućnosti te dobiti njihov blagoslov. S obzirom na njihove reakcije u prošlosti, mogla sam samo naslućivati što bi se moglo dogoditi. No dogodilo se upravo ono što sam najmanje očekivala: podršku, ljubav, suosjećanje, brigu. Bila sam im neizmjerno zahvalna na svemu i s vremena na vrijeme sam ih znala pogledati u nedoumici pitajući se: O Bože, na kojoj ste vi drogi?
No međutim sada sam shvatila onu istinu koju već dugo slušam od svojih dragih učitelja:» Ja sam kreator svoje realnosti. Ja u ruci držim dirigentsku palicu svoga života.» Osjetila sam snagu svoje odluke i energetsku promjenu u svome životu. Osjetila sam kako se sve prilagođava meni i onu istinu: Kako iznutra, tako izvana.
Sve se nakon toga posložilo i bolje nego što sam očekivala: moj šef mi je pružio maksimalnu podršku u svim oblicima, na moje radno mjesto su došli vrijedni i sposobni kolege, već u prvom tjednu mog «godišnjeg» odmora dobila sam hrpu upita i telefonskih poziva od budućih i stalnih klijenata, pozive iz medijskih kuća, prezentiranje Aura-Some i mojih usluga i još mnogo toga. Nisam mogla vjerovati da mi se sve to događa.
Ali svemir je potvrdio ono što već jako dugo slušam a to je da će mi dokazati da su uz mene i da će mi biti dano sve što mi je potrebno. Kako i ne kada radim najljepši posao na svijetu a to je služenje čovječanstvu. I još bih na kraju dodala jednu rečenicu koja me nosi u životu: Ako u svome životu dotakneš samo jednu dušu, tvoj život je imao smisla.
A ja sam već dotakla mnoge i ako mogu ja onda možete i vi.
utorak, svibanj 18, 2010
Popodne je. Sunce danas konačno pomalo probija kroz oblake nakon toliko dana kiše. Proljeće je, sredina svibnja 2010. godine. Dani prolaze kao bljeskovi. Još malo pa će ljeto...
Odmaram nakon vrlo snažnog jutarnjeg terapeutskog rada. Osjećam sve što je osjećala i moja klijentica i znam da će mi trebati još malo vremena da to izbacim iz svoga sistema. No znam da je njoj bolje i to me veseli, to me bodri, to mi daje snage. Moj Niži dio mene najradije bi pobjegao, zavukao se u najtamniju rupu, tamo gdje je bio i gdje se osjećao sigurnim. No ja mu nedam, vučem ga van i želim da sagleda svu ljepotu sadašnjosti koliko god ona teška bila.
Već dva tjedna radim svoj novi terapeutski posao. Ponadala sam se kako ću imati vremena za sebe, kako ću odmarati, kako ću dignuti sve četiri u zrak, no međutim Svemir je rekao: NE, ljudi te trebaju, ljudi su te čekali.
Prije samo 3. mjeseca još uvijek sam bila dio sistema, još uvijek sam nesretna odlazila na posao- trudeći se iz petnih žila da odradim posao najbolje što mogu, no znala sam da više nikada neće biti ono što je bilo. Nikada više neće biti te ljubavi, požrtvovnosti, lojalnosti koju sam tako snažno osjećala spram svog posla. Nikada Natalija više neće biti što je nekada bila...NIKADA! Taj moj jaz započeo je prije dvije godine kada sam duboko u sebi spoznala da je došlo vrijeme da započnem raditi ono zbog čega sam rođena, zbog čega sam rasla, zbog čega sam se izučavala. Spoznala sam da u poslu u kojem sam i dalje bila, više ne osjećam svrhu, zadovoljstvo, ispunjenost- bez obzira na sve njegove povlastice. Odluku o odlasku još je k tome bilo teže donijeti jer nisam mogla u ništa uprijeti prst i reći- to je to što me odbija, to je to što ne valja. I tada je došla recesija sa svim svojim nedaćama. Odlučila sam ostati još neko vrijeme, biti u svojoj sigurnoj zoni. Svi su govorili kako će biti još gore i kako mogu biti sretna što imam tako prekrasan posao i redovitu plaću. Moji roditelji su zbog toga bili presretni i na svaku moju jadikovku o tome kako više nema zadovoljstva govorili kako je to samo faza koju su i oni proživjeli ili bi s druge strane doživljavali lagane srčane infarkte na sam moj spomen odlaska iz firme. Prijatelji su s druge strane bili velika podrška. Bilo je onih koji su radili sa mnom i bili nesretni ili nezadovoljni na spomen mog odlaska, no međutim stoički su se držali. S nekima sam znala da će veza nestati, no to su ona prijateljstva koja su se više bazirala na zajedničkom interesu u poslu nego ljudskom.
Kako sam odlučila i dalje još malo izdržati, tako su i moja nezadovoljstva postajala sve snažnija i snažnija. Polako sam se počela izolirati od ostalih kolega, ništa me više nije interesiralo, na sastancima sam znala biti vrlo odsutna i trebala sam neizmjerno puno snage da bih se koncentrirala na zadatke. To nezadovoljstvo se odrazilo i na mog šefa, koji me je s vremena na vrijeme znao kritizirati i dovesti do ruba suza. Znala sam da je i on osjetio da se sa mnom nešto događa, no nije si mogao objasniti što. Ja sam se s druge strane osjećala užasno jer sam znala da ne odrađujem dovoljno za plaću koju sam dobivala. Osjećala sam da više ništa ne zaslužujem, niti službeni auto, niti službeni mobitel , niti sve privilegije koje sam do tada imala zbog svog velikog doprinosa u poslu. Osjećala sam da više nisam dio firme, dio tima i kao da je moje energetsko tijelo već bilo vani i samo je čekalo fizičko da se njim spoji. I plakala, plakala, plakala…a strah od neizvjesnosti, od novoga, nepoznatog, rizičnog me i dalje držao tamo gdje sam bila nesretna.
No onda su počeli problemi sa zdravljem. Najprije su mi se napunili sinusi do te mjere da nisam mogla mjesecima živjeti bez kapi za nos. Počela me boljeti cijela desna strana tijela, posebice desni jajnik i desna prepona. Svako malo osjećala bih se iscrpljeno, bolesno a toliki broj gripa i prehlada nisam imala u zadnjih 10 godina. Kada su započeli problemi sa sinusima i jajnikom, znala sam da sam pretjerala i da je došlo vrijeme odluke. Svi su mi moji intuitivni prijatelji i liječnici govorili da je vrijeme da odem, inače ću se jako razboljeti. Znala sam da može biti samo gore, nikako bolje ako ostanem. Znala sam da u sebi moram pronaći tu snagu i vjeru da kažem DOSTA i suočim se sa posljedicama. I taj dan je došao…
Nastavlja se…
nedjelja, svibanj 16, 2010
Jučer sam nakon dugo vremena opet prisustvovala katoličkoj misi. To nije bila jedna od onih svakodnevnih misa nego je bila posvećena Sv. Potvrdi odnosno narodski "Krizmi ili Firmi". Nisam se slučajno odlučila tamo naći nego je razlog bio moje kumče kao jedan od krizmanika. Nisam baš bila oduševljena subotnjim kišnim danom, gužvom u crkvi, roditeljima koji se guraju kako bi bili što bliže svojoj djeci i krizmanicima koji su jedva čekali da sve završi.
No međutim ipak sam odlučila strpljivo izdržati tih dva sata, uživati što je moguće više i sjetiti se vlastite krizme kao dijela vlastitoga puta o čemu ću pisati u nekom drugom postu. Bila sam iznenađena kako još uvijek znam cijelu misu napamet, pa čak i onaj pjevni dio. Neke dijelove mise ipak nisam mogla prevaliti preko usta, jer su se kosili s mojim sadašnjim uvjerenjima a odnose se na dio o mojoj grješnosti. No kako sam pomno pratila sve što se događalo pred oltarom, ostala sam oduševljena nečim što dosada nikada nisam zamijetila ili bolje rečeno nisam niti mogla zamijetiti jer tada nisam povezivala te dvije stvati.
Naime oduševila me svećenička odora, koja je vjerojatno bila prigodna. Jedan dio svećenika nosio je bijele haljine sa crvenim šalom a drugi dio ( predpostavljam stariji svećenici ), nosili su bijelu haljinu i preko toga crvenu haljinu ( u istoj boji kao i crveni šalovi ). Kao terapeuta koji radi s bojama ( Aura-Somom ) to me odmah podsjetilo na bočicu br. 55 koja se zove Krist i koja u gornjem sloju sadrži bijelu boju a u osnovi crvenu. Značenja bočice jest: prizemljivanje svjetlosti ili kristova energija dolazi na zemlju. Zanimljivo zar ne?
Druga stvar koju sam zamijetila jest trobridna kapa prekrasne magenta boje, koju je Monsinjor koji je vodio misu stavio samo za vrjeme propovjedi i inicijacije krizmanika. Magenta je boja 8. čakre i predstavlja jedno sa svim, ljubav prema svemu ili onu izreku " We are the world ". Opet, slučajnost ili ne?!
Moj dragi prijatelj kabalist nedavno mi je otkrio tajnu židovske kapice ili jarmulke. Naime prema kabali, kosa raspršuje energiju i kapica je potrebna kako bi se energiju koja ulazi u našu krunsku čakru usmjerila. Da li istu svrhu ima i trobridna kapa koja se stavlja samo u određenim posebnim trenucima mise?
U svom proučavanju duhovnih istina monotesitičkih i drugih religija i vjerovanja, otkrila sam mnoge sličnosti i podudarnosti. Odavno sam shvatila da nam je cilj isti a razlikuju se samo putevi kojima hodamo. Nažalost, skloni smo tome da svoju istinu stavljamo na pijedestal a tuđu osuđujemo.
Možda će se netko naći povrijeđen što dijelove svete mise uspoređujem s nečime što se u crkvenim redovima smatra đavoljskim, no međutim podudarnosti koje sam uočila su bile presnažne i preznačajne da bi ih zanemarila. Moj jedini cilj je bio da spojim nešto naoko nespojivo i da shvatim ljepotu obreda kojeg dosada iz neznanja nisam shvaćala kako ga shvaćam sada.
utorak, rujan 15, 2009
Tijekom uspinjanja na ljestvici svjesnosti života, čovjek dođe do faze kada uživa u svojoj tišini i svome miru i kada više nema potrebe toliko razgovarati s ljudima u svojoj okolini.
Ja sam oduvijek bila poznata kao zatvorena osoba. U prošlosti sam bila vrlo sramežljiva i malo sam se uključivala u bilo kakve rasprave. Također sam nerado dijelila svoj unutarnji svijet i samo se nekoliko ljudi moglo podičiti time da je znalo što se zapravo događa u mome " svijetu ". Naravno svemu je tome bio uzrok strah, nesigurnost i zid kako ne bih bila povrijeđena. Tu je veliku ulogu odigrao i moj podznak u Škorpionu koji je uvijek bio na straži i uvijek posmatrao što se oko njega događa.
S vremenom kako sam počela više raditi na sebi, počeli su padati i zidovi i od one sramežljive, povučene Natalije postala je vesela, brbljava, optimistična Natalija. Naravno, moj Škorpion je i dalje bio na straži ali nije više bio toliko prisutan kao prije.
Veliku ulogu u razumijevanju života je odigralo moje studiranje astrologije. Shvatila sam kako je svaka duša jedinstvena i kako su naoko slični natalni čartovi zapravo vrlo različiti. Rečeno je da se niti jedna duša nije rodila u isto vrijeme u zadnjih 25000 godina. Zar to nije famozno? Svaka duša u ovome svemiru je jedinstvena. Ili kako bi rekao moj dragi prijatelj Alan: Bog ne stvara duplikate ili krivotvorine.
U svemu tome shvatiš kako nemaš pravo niti razloga osuđivati nikoga na ovome svijetu jer nitko osim Boga ne može vidjeti cjelokupnu sliku neke duše i zbog čega je neka duša odabrala put kojeg živi najbolje kako zna.
S tim na srcu sam i ja prestala komentirati ili ogovarati druge ljude. Najprije sam imala fazu gdje sam ljude koje bi se ogovaralo branila a u drugoj fazi sam čak i prestala komentirati i jednostavno bih zašutjela što je uvijek dovodilo do neugodne tišine jer sam ja bila ta koja bi presjekla tijek negativne energije. S vremenom sam shvatila da više nisam dio nekih kružoka i da su me ljudi izostavljali iz nekih razgovora jer im više nisam bila zanimljiva, jer naravno nisam igrala ulogu koja mi je bila dodijeljena.
Nažalost mi ljudi još uvijek imamo tendenciju komentiranja tuđih života i kako bi netko trebao voditi svoj život. U cijeloj toj priči padnu i ružne riječi, negativne riječi i zapravo nismo niti svjesni da ih ta druga duša osjeća. Još uvijek imamo potrebu miješati se u tuđe živote i davati savjete bez da nas itko za njih pita i nismo svjesni posljedica koje to ostavlja na daljnji njihov tijek života.
I tako sam ja opet postala " zatvorena " osoba. No međutim ovaj puta ta je zatvorenost drugog karaktera. To je uživanje u vlastitoj energiji, vlastitim mislima, vlastitom životu. Prije sam imala potrebu trčati od jedne do druge osobe i pričati što mi se događa u životu jer sam htjela priznanje, olakšanje, aplauz. Sada samo najbolji prijatelji koji me mogu apsolutno razumjeti znaju za moj život. Teško je čak i nekome tko je još uvijek ukopan u iluziju života objasniti kroz što prolazim i zapravo s vremenom shvatiš da bespotrebno rasipavaš energiju jer se ona samo obija o zid.
No međutim ta ista moja "zatvorenost " je uzrokovala i ljutnju i negodovanje i pitanja tipa: Natalija, jesi dobro? A ja bih odgovorila: Da, odlično. Na što bih dobila onaj dugačak, čudan pogled.
A ja sam ona ista Natalija ( no dobro, drugačija ) ali sada s mirom, prihvaćanjem i ljubavlju lebdim kroz vrijeme i život i čekam na duše koje su spremne upoznati se sa dubinama svoga postojanja.